Korejci (korejski: 한민족/韓民族, Joseon) su etnička skupina koja pripada istočnoj Aziji s oko 71 milijuna stanovnika (postoje i navodi koji barataju s bitno većim brojem pripadnika) prije svega na korejskom poluotoku, tj. u Koreji, gdje čine 79,8% ukupnog stanovništva.

Procjenjuje se da još oko 7 milijuna Korejaca živi izvan Koreje, uglavnom u Kini, Japanu, SAD-u i srednjoazijskim državama nastalima raspadom SSSR-a (najviše u Uzbekistanu i Kazahstanu).^[5]

Iako geneza korejskoga naroda nije u potpunosti razjašnjena, smatra se da su u njoj odlučujuću ulogu imala tunguska plemena mongoloidne rase, koja su od najstarijega doba prodirala na korejski poluotok sa sjevera, vjerojatno s područja Sibira i Mandžurije.^[5]

Među Korejcima raširen je budizam, konfucijanizam i kršćanstvo.

Korejci su razvili osebujnu kulturu koja je, zbog dugotrajnih političkih i kulturnih veza s Kinom, bila pod znatnim kineskim utjecajem. Tradicionalno je korejsko društvo bilo agrarno, a stanovništvo do druge polovice 20. stoljeća gotovo isključivo seosko. Korejci su razvili zanimljivu seosku arhitekturu, koju su uglavnom činile jednokatnice od domaće cigle ili kamena. Posebice je zanimljiva tzv. ondol metoda zagrijavanja kuće: prostorije su grijane vrućim zrakom koji je od vanjskog ognjišta stizao kroz kanale u podu.

Od prapovijesti poluotok naseljavaju uglavnom mandžurska, mongolska i tunguska plemena sa Sjevera koja čine i osnovu etnogeneze današnjih Korejaca, uz moguće malajske skupine s Juga, također s povremenim japanskim upadima. Mitološki vladar Tangun osnovao je prvu korejsku državu još 2333. godine prije Krista, otkada počinje staro korejsko računanje vremena. Veoma stara civilizacija blisko je vezana uz susjednu kinesku. Rascjepkanost i ratovi između pojedinih ranih državica smiruju se uspostavom kraljevstva Silla koje u 7. stoljeću ujedinjuje poluotok te uspostavlja jedinstvenu upravu i jezik (starokorejski). I ova, kao i potonje države, oslanjaju se na kinesku kulturnu i političku utjecaje. Od 10. do 14. stoljeća dominantno je kraljevstvo Koryo (pod dinastijom Wang), po kojem i u Europi postaje poznat naziv zemlje. Koreja tada priznaje vrhovnu vlast mongolskih kanova. Tada se učvršćuje i budizam. Uz potporu Kine 1392. godine vlast preuzima dinastija Yi. Njihova država Choson, što je i današnji korejski naziv zemlje, traje sve do XX. stoljeća, iako u raznim razdobljima priznaje i japansko i mandžursko vrhovništvo. Od XIV. stoljeća pod kineskim utjecajem državnim religija postaje konfucijanizam. Tradicijska kultura Korejaca je seoska, no rani plemenski šamanizam isprepleće se s visoko razvijenim kulturnim utjecajima budizma i konfucijanizma. Uz pučku kulturu prvi književni i povijesni zapisi javljaju se od XII. stoljeća. U razdoblju srednjega vijeka književno i ostalo kultulrno stvaralaštvo po vrstama i tematici obuhvaća sva područja kulturnoga života na visokoj razini, pa je Koreja važna i kao izvorni posrednik između kineske kulture i Japana. Suvremena korejska kultura, kao i moderno gospodarstvo, doseže visoke svjetske standarde u svim područjima, čuvajući i vlastitu tematiku, izražajne forme i sredstva kao oblike vlastitog identiteta oslonjenog na jake povijesne izvore.

Južna Koreja trenutno ima oko 48.850.000 stanovnika. Većina Južnokorejaca živi u urbaniziranim područjima zbog brzog gospodarskog i ekonomskog razvoja tijekom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. Glavni grad Seul je ujedno i najveći grad i industrijski centar Južne Koreje. Imao je 10,3 milijuna stanovnika u 2006. godini, što ga čini jednim od najvećih gradova na svijetu. Drugi veliki gradovi su: Busan (3,65 milijuna), Incheon (2,63 milijuna), Daegu (2,53 milijuna), Daejeon (1,46 milijuna), Gwangju (1,41 milijun) i Ulsan (1,1 milijun). Nakon podjele Korejskog poluotoka nakon Drugog svjetskog rata oko četiri milijuna stanovnika preselilo se iz Sjeverne u Južnu Koreju. Mala populacija stranih državljana u Južnoj Koreji sve više raste. God. 2007., u južnoj Koreji je bilo oko milijun stranih državljana, od toga ih je oko 100 000 koji su vjenčani s Korejancima, 400 000 koji rade u Koreji i oko 250 000 ilegalnih naseljenika.

Sjeverna Koreja jedna je od etnički najhomogenijih zemalja na svijetu (ima oko 24 milijuna stanovnika). Uz Korejce čiji jezik nije srodan susjednom kineskom ili japanskom u zemlji žive male kineske i japanske manjine. To je rezultat loše, gotovo nikakve vanjske politike, te veoma malo zanimanje za useljenika iz drugih zemalja, tako da je u Sjevernoj Koreji gotovo nemoguće biti stranac. Stanovništvo Sjeverne Koreje se u posljednjih 40 godina povećalo za skoro 50%. Godine 1960. je živjelo oko 12 milijuna stanovnika, dok danas živi negdje oko 25 milijuna. No zbog lošeg životnog standarda, prosječna starost Sjevernokorejaca iznosi oko 67 godina, dok je (za usporedbu) u europskim zemljama ili Japanu često više od 75 pa čak do 80 godina.

Danas je Sjeverna Koreja suočena s problemom ilegalnih iseljenika, čiji broj u zadnje vrijeme dosegao nekoliko stotina tisuća. Ilegalni emigranti najprije dolaze i Kinu (zbog oštre kontrole granica između dvije Koreje), pa tek onda nastoje doći u Južnu Koreju, koja je po standardu života, nešto sasvim suprotno od sjeverne. Sjevernu Koreju pratila je jedno vrijeme i glad. Za to vrijeme kontrola na granici dviju Koreja se smanjila, gotovo nestala, pa su tu priliku ljudi iskoristili, kako bi bez velikih poteškoća mogli ući u Južnu Koreju. Službeno, Sjeverna je Koreja ateistička zemlja, a tradicionalne religije su budizam i konfucijanizam, s manjom kršćanskom zajednicom.

• Opća i nacionalna enciklopedija Korejci

• Korean American Museum (engl.)