Navodnjavanje, natapanje ili irigacija je hidrotehnička melioracijsko-agrotehnička mjera poboljšavanja fizikalnih svojstava tla dodavanjem vode kako bi se postigla najpovoljina razina vlage za vrijeme vegetacije i time postigao optimalan urod poljoprivrednih kultura.[1]
Osim ove upotrebe, navodnjavanje se također koristi za zaštitu usjeva od mraza, suzbijanje rasta korova u žitnim poljima i sprječavanje konsolidacije tla.[2] Također se koristi za hlađenje stoke, smanjenje prašine, odlaganje otpadnih voda i podršku rudarskim operacijama. Odvodnja, koja uključuje uklanjanje površinskih i podzemnih voda s određene lokacije, često se proučava zajedno s navodnjavanjem.
Navodnjavanje može trajati jednim dijelom vegetacije ili tijekom cijelog razdoblja rasta. Voda se koristi iz raznih vodnih tokova, umjetnih jezera, izvora, podzemnih tokova ili iz pročišćenih otpadnih voda.
Prema načinu pretvaranja toka vode u kapilarnu vodu u tlu postoje tri metode: površinsko, podzemno, kišenje (orošavanje) i natapanje kapanjem.
Površinsko natapanje (Tradicionalno navodnjavanje) najstariji je sustav i kod njega se razlikuju: prelijevanje, plavljenje i natapanje u brazdama (kanalima). Prelijevanje se primjenjuje na nagnutim terenima, a voda se u tankom sloju pušta preko tla. Dijelovi zemljišta različite veličine i nagiba mogu biti ograđeni niskim nasipom. Intenzitet natapanja određuje se količinom vode te nagibom i duljinom parcele. Na kraju se preostala voda sabire i odvodi plitkim kanalima te ponovno koristi. Metoda je pogodna za kulture gustoga sklopa.[1] Plavljenje se također primjenjuje na nagnutim zemljištima, na kojima se niskim nasipima ograde vodoravne, stubaste površine (kasete). Veličina kaseta ovisi o nagibu zemljišta. One se pune vodom u sloju od 10-ak cm, a tlo ju lagano upija. Taj se način koristi uglavnom pri uzgoju riže. Natapanje u brazdama primjenjuje se u nasadima sađenima u redove (povrtnjaci, okopavine, voćnjaci). Voda se pušta u brazde duboke 10 do 20 cm, ovisno o nasadu, razmaknute 60 do 150 cm.[1]
Podzemno natapanje (subirigacija) provodi se s pomoću izbušenih cijevi ukopanih u tlo. Razina dodane vode nadzire se otvorenim kanalima.
Kišenje (orošavanje) je sustav dovođenja vode cijevima pod tlakom i prskanjem kroz posebne mlaznice, statično ili pokretno raspoređene po oranici. Postoje različita tehnička rješenja, a za uspostavljanje tlaka u mlaznicama potrebna je dodatna energija. Natapanje kapanjem provodi se cijevima, postavljenima uzduž redova nasada. Na cijevima su mali otvori koji lagano, kap po kap, ispuštaju vodu u blizini korijena biljke. To je najekonomičniji način natapanja jer troši najmanje vode, a i tlak je u sustavu nizak pa za njegovo održavanje ne treba dodatna energija. Pogodan je za primjenu u povrćarstvu i voćarstvu.[1]
| 👁 Image |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Navodnjavanje |
