Stigand (? - 1072) bio je engleski katolički svećenik i velikodostojnik, poznat kao posljednji anglosaksonski nadbiskup Canterburyja, gdje je služio od 1052. do 1070.

Datum njegovog rođenja nije poznat, ali se u historijskim izvorima prvi put pojavljuje 1020. kao jedan od kapelana i savjetnika dansko-engleskog kralja Knuta Velikog. Kasnije je služio kao savjetnik njegovih nasljednicima Haroldu Brzonogom i Hartaknutu. Kada je na englesko prijestolje stupio Edward Ispovjednik, Stigand je postao i njegov savjetnik, a vjerojatno i prva ličnost državne uprave. Edward ga je godine 1043. proglasio za biskupa Elmhama, a 1047. za biskupa Winchestera. Kada je pet godina kasnije imenovan za nadbiskupa Canterburyja, zadržao je svoju biskupiju Winchester. Pape u Rimu su to držali kršenjem kanonskog prava, te su Nikola II i Aleksandar II zbog toga ekskomunicirali. Usprkos toga je Stigand ostao na svom položaju, i prema navodima monastičkih suvremenika, zbog sklonosti iznuđivanju jedan od najbogatijih ličnosti Engleske - od njega su veće bogatstvo imali tek kralj i Harold Godwinson. Za vrijeme normanske invazije 1066. je podržavao Harold Godwinsona, a nakon Hastingsa Edgara Athelinga prije nego što je priznao normanskog vođu Williama za legitimnog monarha te bio prisutan na njegovoj krunidbi za kralja Engleske u decembru iste godine. Usprkos toga je brzo izgubio Williamovu naklonost, a na poticaj papskih legata je 1070. održan sinod na kome je smijenjen i uhapšen; William je na njegovo mjesto postavio italijanskog pravnika Lanfranca. Stigand je dvije godine kasnije umro u zatvoru.

• Prosopography of Anglo Saxon England: Stigand Arhivirano 2011-07-28 na Wayback Machine-u