Svijet je ušao u eru trenutnog informativnog ratovanja. Države su počele sebe predstavljati kao pravednu stranu pred sudom globalnog javnog mnijenja — a njihova sposobnost stvaranja informacija postala je njihovo najodlučnije oružje.

Izrael, među prvim državama koje su shvatile ovu realnost, preuzeo je staru praksu hasbara i spojio je s digitalnom infrastrukturom 21. stoljeća, preobražavajući je u sustavni stroj za informacijsko ratovanje.

Pojam potječe iz hebrejskog i znači "objasniti"; službeno ga država Izrael opisuje kao aktivnost komuniciranja svojih politika i postupaka međunarodnoj javnosti.

U praksi, međutim, ta definicija uglavnom funkcionira kao eufemizam. Danas taj aparat obuhvata širok spektar: od službenih izjava vlade do viralnih kampanja na društvenim mrežama, od koordiniranih poruka u mainstream medijima do plaćenih mreža influensera koji djeluju u sjeni.

Akademska literatura teoretski odvaja javnu diplomaciju od propagande. Ali u praksi su izraelske operacije hasbara u većini slučajeva usmjerene ne prema istini, nego prema izgradnji jedne posebne istine — proizvedene stvarnosti.

U tom trenutku ono što se predstavlja kao javna diplomacija pokazuje se kao nešto daleko bliže manipulaciji i propagandi.

Digitalna transformacija: od 2006. do danas

Infrastruktura informacijske borbe koju danas koristi Izrael nije nastala preko noći — oblikovala se kroz spor, namjeran proces preobrazbe.

Rat u Libanu 2006. označio je odlučujuću prekretnicu. Izrael je iz prve ruke vidio kako snimke koje Hezbolah direktno prenosi s bojišta snažno mijenjaju međunarodno javno mnijenje.

To iskustvo učinilo je stratešku težinu digitalne komunikacije nemoguće zanemariti. Ofenziva na Gazu 2008.–2009. potom je poslužila kao uvodno poglavlje nove ere državno sponzorirane digitalne propagande.

U neposrednoj posljedici, Ministarstvo vanjskih poslova javno je najavilo osnivanje posebne jedinice zadužene za praćenje i slanje poruka na društvenim platformama na više stranih jezika.

Do 2012. društvene su mreže postale glavno bojište informacijske borbe. Tijekom ofenzive na Gazu 2014. koordinirane kampanje sadržaja konstruirane da prikažu Izrael kao žrtvu dosegle su svoj vrhunac.

U tom je razdoblju nastala i aplikacija Act.IL — prvi masovno skalirani digitalni alat takve vrste, osmišljen da aktivistima-volonterima omogući amplificiranje ciljanog sadržaja ili njegovo označavanje za uklanjanje s kirurškom preciznošću.

Izrael je u tom periodu čak nudio stipendije studentima sveučilišta u zamjenu za provođenje online operacija hasbare.

U neposrednoj posljedici 7. oktobra, Izraelova digitalna propaganda doživjela je dramatičan skok — i po obimu i po sofisticiranosti.

Državni proračun namijenjen oblikovanju javnog mnijenja i operacijama hasbare porastao je otprilike dvadeset puta u odnosu na razine prije 2023., dosegnuvši 150 miliona dolara za 2025. godinu.

Do 2026. Izrael je najavio da će posvetiti iznimnih 730 miliona dolara svom digitalnom propagandnom aparatu. Osnovane su posebne koordinacijske jedinice i u Ministarstvu vanjskih poslova i u Ministarstvu za poslove dijaspore.

Vladina agencija za oglašavanje — poznata kao Lapam — objavila je otprilike 2.000 oglasa tijekom 2024.; samo u prvih osam i pol mjeseci 2025. ta je brojka prešla 4.000, pri čemu je polovica tih oglasa bila usmjerena na međunarodne publike.

Dok su takva otkrića postajala javna, izraelski premijer Netanyahu sastao se u New Yorku s grupom jevrejsko-američkih influensera i uputio im oštru poruku: "Moramo uzvratiti na ovom digitalnom polju, na društvenim mrežama."

Višejezična opsada: slučaj Turkiye

Jedan od najsnažnijih aspekata izraelskog digitalnog rata jest strategija dosezanja ciljanih publika na njihovim vlastitim jezicima — taktika koja je još upečatljivija kada se primijeni na zemlje s kojima Izrael ima najnapetije diplomatske odnose.

U martu 2025. izraelska vojska pokrenula je službene račune na turskom jeziku i na X-u i na Telegramu.

Na naslovnoj fotografiji računa izraelski su vojnici pozirali salutirajući pored turske i izraelske zastave postavljene jedna uz drugu.

To što je vojska odlučila otvoriti kanal na turskom u trenutku kada su odnosi Turkiye i Izraela pali u duboku krizu nakon 7. oktobra jasno pokazuje da se radi o operaciji upravljanja javnim mnijenjem, a ne gesti dobre volje.

Turkiye je uvela široke trgovinske restrikcije prema Izraelu, a predsjednik Erdogan postao je jedan od najjasnijih i najupornijih kritičara Izraela na međunarodnoj sceni.

U sličnom tonu, objave na X-u koje je upućivao tadašnji ministar vanjskih poslova Yisrael Katz počele su privlačiti pažnju akademskih krugova, klasificirane pod rubriku "digitalna diplomacija i diplomatska kriza."

Katzovi vizualno naglašeni tvitovi ušli su u zapis kao konkretan primjer provokativne digitalne diplomacije — ministar jedne države izravno i agresivno ciljajući čelnika druge suverene države putem društvenih mreža.

Činjenica da izraelska vojska održava aktivne račune na društvenim mrežama na desetinama jezika ostavlja malo mjesta za dvosmislenost: riječ je o centralno koordiniranoj strategiji targetiranja, provedeno na industrijskoj razini.

Stvarnost u Gazi i kolaps narativa

Ipak, unatoč svim resursima i sofisticiranosti, izraelski stroj digitalne propagande naišao je na ozbiljna ograničenja, i ta ograničenja zaslužuju analizu.

Prvo je neupitnost stvarnosti. Koliko god snažan bio narativ, ne može u potpunosti zakopati istinu.

Ogroman razmjer smrti i razaranja u Gazi proizveo je iskustvenu stvarnost koja je izravno ugrožavala jednodimenzionalnu priču koju je izraelska hasbara nastojala održati. Palestinci sa pametnim telefonima bili su u stanju prenijeti ono što se doista događalo na terenu milijunima ljudi u stvarnom vremenu — temeljno erodirajući kontrolu nad narativom koja je definirala ranija razdoblja.

Drugo je narušavanje povjerenja. Kad se ponovljene tvrdnje počnu raspadati kao lažne ili grubo prenapuhane, pouzdanost izvora se urušava zajedno s njima.

Brojni međunarodni mediji koji su se u početku uvelike oslanjali na informacije iz izraelskih izvora kasnije su bili prisiljeni objaviti ispravke — što je gurnulo kritične publike da s puno oštrijim skepticizmom preispituju službeni narativ.

Treće ograničenje stiglo je kroz međunarodne pravne procese. Stav koji su zauzeli Međunarodni sud pravde i Međunarodni kazneni sud pokazao je konkretno da digitalna manipulacija ne može promijeniti pravnu stvarnost.

Još neočekivanije, ulazak digitalnog sadržaja u sudske spise značio je da su kampanje hasbare počele stvarati dokaze koji su radili izravno protiv interesa koje su trebale služiti.

Digitalna inkarnacija hasbare nudi najdokumentiraniji slučaj koji je dostupan o tome kako države naoružavaju informacije. Daleko personaliziranija od radio-propagande iz doba Hladnog rata, mnogo skalabilnija i djelujući uz mnogo manje transparentnosti, ova metoda predstavlja ozbiljan i rastući problem za međunarodno komunikacijsko okruženje.

Ako se potpuno isključi politička i moralna rasprava oko ovih operacija, jedna zaključna misao vrijedi za sve: propitivanje tko je proizveo sadržaj koji konzumiramo na društvenim mrežama — u koju svrhu i uz čije financijsko pokriće — više nije opcija. To je nužnost.