Tajib Salih je klasik arapske literature i jedan od najvažnijih pisaca Sudana. Ipak, upravo onim što je zavičajno, njegovo delo može imati i planetarni značaj. Otkrivanje za našu sredinu manje poznatih književnosti uvek mi predstavlja posebnu radost, naročito kad su u pitanju superiorni prevodi, kao ovaj put. Srpko Leštarić je, prosto, objasnio posao, uspevši da Salihu dâ kvalitet folklornog, vukovskog jezika, ali tako da se nikad ne izgubi i jedinstveni lokalni kolorit. Vanserijski osećaj za nijanse u izrazu udružen sa zaista zanimljivim fusnotama koje rasvetljavaju najrazličitije aspekte sudanske kulture, od obrazovanja preko mernih jedinica do religije, predstavljaju ne samo prevodilački dragulj, već lep događaj za srpsku kulturu u celini. Odličan prevod uspeo je da istakne i održi jedno nesvakidašnje svojstvo „Zejnove svadbe” – a to je realizam koji nam se, uprkos svojoj slikovitosti, opire. I mada bi neko, na osnovu većine stranica, mogao svoja čitalačka očekivanja da formira u odnosu na iskustvo romana 19. veka, u Salihovoj poetici postoji neko tajno zamešateljstvo, poetička mimikrija, koja je u raskoraku između očekivanja i ishoda. Umesto jednog, centralnog događaja najavljenog u naslovu, „Zejnova svadba” je poput pačvorka priča, gde je svaka raznobojna zakrpa deo heterogene, ali nekako starovremeno ustreptale celine, koja čak u sebi ima i primese impresionističkog. Sam Zejn, ujedno i začudan i komšijski blizak, ima u svojoj pojavi nešto nadnaravno, što nipošto nije slučajno. Kao figura premosta starog i novog sveta, Zejnova pojava u maloj sredini deo je daleko šire priče koja se tiče samostalnosti Sudana, promenjenih društvenih odnosa, dinamike između sela i grada, stavova prema modernitetu i nagoveštaja nekih novih perspektiva. Ipak, nema eksplozije revolucije, Salih je, kao književni majstor, svestan da su fenomeni verodostojniji kada se predočavaju kroz sedimente. I zato, uprkos naizgled realističkom utemeljenju sveta, „Zejnova svadba” može postati posebno uzbudljiva tek u proučavanju tih podzemnih tokova, uz uživanje u sasvim specifičnoj atmosferi.
Znam da pripada sasvim drugoj kulturi, ali meni je filmičnost pojedinih prizora romana bila vrlo bliska Kiarostamijevoj kinematografiji, s time što je Salihova boja drukčija. „Zejnova svadba” objavljena je, inače, sredinom šezdesetih godina prošlog veka, a deceniju kasnije je snimljen i film, koji još nisam gledao, ali nije zgoreg spomenuti.