Minber (često i mimber) (arapski:منبر) jeste prostor u džamiji gdje imam (predvodnik molitve) stoji za vrijeme hutbe.

Riječ je derivat arapskog korijena ن ب ر n-b-r ("podići, uzdići"); arapska množina je manabir (arapski:مَنابِر).[1]

Minber je po svojoj funkciji govornica. Kao što je praksa i kod klasičnih govornica, minber je izdignuto mjesto, kako bi se osiguralo da se govornik dovoljno jasno čuje u svim krajevima džamije. Također, njegova visina doprinosi boljoj vidljivosti predavača od strane slušača. U ranim godinama islama, ovo sjedište je bilo rezervisano za poslanika Muhammeda, a kasnije za halife koji su ga naslijedili, od kojih je svaki zvanično bio imam cijele muslimanske zajednice. Na kraju je postao standard za sve džamije petkom i koristio ga je lokalni imam, ali je zadržao svoj značaj kao simbol autoriteta.[2][3]

Iako su minberi otprilike slični crkvenim propovjedaonicama, imaju funkciju i položaj sličniji crkvenom govorničkom govoru, a imam ih koristi za širok spektar čitanja i molitvi. Minber se nalazi desno od mihraba, niše u udaljenom zidu džamije koja simbolizira smjer molitve (tj. prema Meki). Obično je oblikovan kao mala kula sa sjedištem ili strukturom nalik kiosku na vrhu i stepeništem koje vodi do nje. Dno stepeništa često ima vrata ili portal. Za razliku od mnogih kršćanskih propovjedaonica, stepenice do minbera su obično u pravoj liniji na istoj osi kao i sjedište.[2][3]

U nekim džamijama postoji povišena platforma – dikka na arapskom ili müezzin mahfil na turskom – nasuprot minbera gdje pomoćnik imama, mujezin, stoji tokom molitve. Mujezin recituje odgovore na molitve imama gdje je to primjenjivo.[4]

Obično je oblika malog tornja sa stepenicama koje vode do njega. Često je prepun ornamenata i bogato ukrašen. Prvobitni minberi bili su obična drvena postolja sa 3 stepenika, ali s vremenom je postao sastavni znak islamske arhitektonske prepoznatljivosti. Današnji minberi u Bosni i Hercegovini imaju 12 stepenica, što odgovara turskoj tradiciji.

Prvi zabilježeni minber u islamskom svijetu bio je minber poslanika Muhammeda u Medini, napravljen 629.^[1] (ili između 628. i 631).^[2] Sastojao se jednostavno od dva stepenika i sjedišta, nalik prijestolju.^[1] Nakon Muhamedove smrti, ovaj minber su nastavili koristiti kao simbol autoriteta halife koji su ga naslijedili. Emevijski halifa Muavija I (vladao 661–680) pojačao je Muhammedov prvobitni minber povećavajući broj stepenika sa tri na šest, čime je povećao njegovu važnost. Tokom evevijskog perioda, minber su koristili halife ili njihovi predstavnici guvernera za davanje važnih javnih saopštenja i za održavanje hutba tokom džuma-namaza. U posljednjim godinama Emevijskog halifata, prije njegovog pada 750, Emevije su naredili izgradnju minbera za sve džamije u Egiptu u kojima se klanja džuma-namaz i ubrzo nakon toga ova praksa je proširena na druge muslimanske teritorije. Do ranog abasidskog perioda (nakon 750), minberi su postali standard u džamijama u svim muslimanskim zajednicama.^[1][2]

Minberi su se tako brzo razvili u simbol političke i vjerske legitimnosti muslimanskih vlasti. Bio je jedan od rijetkih važnih formalnih komada namještaja džamije i stoga je sam po sebi bio važna arhitektonska karakteristika. Što je još važnije, bio je mjesto za sedmičnu propovijed petkom koja je, posebno, obično spominjala ime trenutnog muslimanskog vladara nad zajednicom i uključivala druge javne objave vjerske ili političke prirode.^[2][3] Kao rezultat toga, kasniji muslimanski vladari ponekad su ulagali znatne troškove u naručivanje bogato ukrašenih minbera za glavne džamije u svojim većim gradovima.

Najstarij mimber na svijetu koja je sačuvana do danas je minber Velike džamije u Kairuanu.^[4][2] Datira iz oko 860. ili 862, za vrijeme mandata aglabidskog guvernera Abu Ibrahima Ahmada, i u cijelosti ili djelomično je uvezena iz Bagdada. To je stepenište od jedanaest stepenica napravljeno od preko 300 skulptura od tikovine (materijala uvezenog iz Indije). Zahvaljujući svojoj starosti i bogatstvu dekoracije, smatra se važnim djelom historijske islamske umjetnosti.^[5][2]

• Pedersen, J.; Golmohammadi, J.; Burton-Page, J.; Freeman-Grenville, G.S.P. (2012). "Minbar". In Bearman, P.; Bianquis, Th.; Bosworth, C.E.; van Donzel, E.; Heinrichs, W.P. (eds.). Encyclopaedia of Islam, Second Edition. Brill.
• Bloom, Jonathan; Toufiq, Ahmed; Carboni, Stefano; Soultanian, Jack; Wilmering, Antoine M.; Minor, Mark D.; Zawacki, Andrew; Hbibi, El Mostafa (1998). The Minbar from the Kutubiyya Mosque. The Metropolitan Museum of Art, New York; Ediciones El Viso, S.A., Madrid; Ministère des Affaires Culturelles, Royaume du Maroc.
• Lynette Singer (2008). The Minbar of Saladin. Reconstructing a Jewel of Islamic Art. (London: Thames & Hudson).