Šipak, mogranj ili nar (latinski: Punica granatum) je grm ili malo drvo (5-8 metara visoko) koje uspijeva u krajevima s toplijom klimom. Šipak je polulistopadna biljka, tj. za vrijeme blažih zima će zadržati dio svojih listova, dok će za vrijeme oštrijih zima izgubiti sve listove. Biljka ima uspravne i razgranate grane, a stanište joj je osunčano s visokim temperaturama, tlo vodopropusno, jer biljka ne voli mnogo vlage. Cvjetovi su zvonoliki, a plod veličine jabuke je žućkasto-crvene boje. Kora ploda je kožasta i ne jede se. Unutar ploda nalaze se jestive, slatke i sočne sjemenke koje imaju po jednu ovalnu košpicu. Koristi se za izradu želea i sokova.
Ovisno o raznim autorima, porijeklo ove biljke se različito interpretira. Pojedini autori je izvorno svrstavaju u regiju Irana, Pakistana, Afganistana i sjeverne Indije, dok je drugi svrstavaju u autohtonu mediteransku biljku.
Plod šipka sadrži značajan postotak voćnog šećera - 22%, bjelančevina 3,6% i masti 0,7%. Posebno je bogat vitaminom C - 1700mg/100 g i on se kod šipka prilikom kuhanja ne uništava kao kod drugih čajeva. Zadržava se i nakon više sati stajanja. Zatim sadrži vitamine B1, B2, naicin i karotene (provitamin A), vitamin E.[1]
Vrlo je značajan i sadržaj mineralnih tvari, naročito kalijuma. Odlikuje se i bogatim sadržajem željeza, magnezijuma, fosfora i sumpora, zatim sadrži flavonide, tanin, voćne kiseline i pektine 25%.
Sjeme šipka sadrži tragove vitamina C, dekstrin, vanilin, voćne kiseline i oko 9% ulja. U ulju dobivenom iz klice nalazi se 47mg alfa i beta tokoferola (vitamina E) na 100 grama.
Izraelski naučnik Michael Aviram utvrdio je da sok od šipka ima snažnu antioksidativnu moć, snažniju čak i od crnog vina i zelenog čaja. Njihove preliminarne studije pokazale su da je antioksidativni kapacitet soka od šipka bio čak tri puta jači od iste količine zelenog čaja ili crnog vina. Zaštitni učinak pripisuju sadržaju fitohemikalija: polifenola, tanina i antocijana.[2]
Kultura nara u Azerbejdžanu ima stoljetnu tradiciju u proizvodnji i obilnoj upotrebi. Čine je skup praksi, znanja, tradicija i vještina vezanih za uzgoj ovog voća, koje se koristi u kulinarstvu.
Nar se smatra nosiocem energije. Azerbejdžanske lokalne legende ga smatraju i simbolom ljubavi i strasti, dok ga religiozni ljudi vide kao simbol vječnosti. Prisutan je u poeziji, spominje se u zanatima, dekorativnoj umjetnosti, mitovima i pripovjedanju.
Festival Nar Bayrami je godišnji festival u oktobru/novembru u azerbejdžanskoj oblasti Gojčaj koji slavi nar i njegovu tradicionalnu upotrebu i simboličko značenje. Godišnja proslava ističe ponos na stoljetnu tradiciju ovog festivala i kulturu vezanu za voće i podstiče aktivnu razmjenu i komunikaciju među zajednicama i posjetiocima.
Festival je na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva kao element nematerijalnog kulturnog naslijeđa u Azerbejdžanu.[3] Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa na zasjedanju koje je održano od 14. do 18. decembra 2020. u Parizu.[4]
