“Novski se borio da u svojoj smrti, da u svom padu, sačuva dostojanstvo ne samo svog lika nego i lika revolucionara uopšte, a Fedjukin je nastojao u svom traganju za fikcijom i za uslovnostima da sačuva
strogost i doslednost revolucionarne pravde i onih koji tu pravdu dele; jer bolje je da strada takozvana istina jednog jedinog čoveka, jednog sićušnog organizma, nego da se zbog njega dovedu u pitanje viši principi i interesi. I ako se tokom kasnijeg razvoja istrage Fedjukin ustremljivao na svoje tvrdoglave žrtve, to dakle nije bio hir neurotična čoveka i kokainiste, kako neki veruju, nego borba za sopstvena uverenja koja je, kao i žrtva, smatrao nesebičnim, neprikosnovenim i svetim. Ono što je izazivalo njegov bes i njegovu lojalnu mržnju, to bejaše upravo ta bolećiva sebičnost optuženih, njihova patološka potreba da dokažu svoju nevinost, svoju sopstvenu malu istinu, to neurotično vrćenje u krugu takozvanih činjenica obuhvaćenih merdijanima svoje tvrde lobanje, a da ta njihova slepa istina nije u stanju da se stavi u sistem jedne više vrednosti, jedne više pravde, koja traži da joj se prinesu žrtve i koja ne vodi i ne sme da vodi računa o ljudskim slabostima.”
―
Danilo Kiš,
A Tomb for Boris Davidovich